Restoran Bas, Zagreb

Nedjelja, nešto iza podneva, sajam starina na Britanskom trgu. Među svim tim ljudima sretneš dva suradnika iz „preduzeća“  i nakon par riječi krene ono poznato da gdje zasjesti, popiti nešto. U tom premišljanju jedan predloži ručak.  Kako to biva u glas smo se složili i krene se prema odredištu. Na britancu egzistira pizzerija „Bas“ malo tamno skučeno mjesto u nekakvom polu podrumu odmah na autobusnoj stanici (tam gdje stoje busevi za Pantovčak).

Prva pomisao mi je bila da slijede ćevapi i pizza ili nešto slično, kad shvatiš da u dubini lokala postoje nekakve male neugledne spiralne stepenice koje vode na kat. Naime često sam na Britancu, i znao sam za par lokala s klopom koji su bazirani u dvorištima koji gledaju na Ilicu, za Bas sam smatrao da je samo jedna mala neugledna skučena pizzerija u kojoj sam bio zadnji put negdje početkom 2000-tih i koja me se baš nije dojmila.

Restoran Bas, Zagreb, Pantovčak 2
slika: http://www.bas.hr/

Na katu se nalazi jedan potpuno drugi svijet. Klasični „građanski“ stan preuređen u simpatičan mali obiteljski restoran s dvije prostorije i nekih 8-10 stolova. Ponuda jela je rekla bi se klasična restoranska preko beefsteak, pa preko par tjestenina i rižota, do roštilja i deserta.

Vinska lista je kratka, solidna na kojoj su sadržana „glavna“ vina (chardonnay, graševine, malvazije, cabernet-sauvignon, shiraz, plavac) i skupa. Autor voli vina Castillo de Moline ali 170kn za butelju tj. 25kn za 1dc je ipak malo previše.

Nakon kratkog razmišljanja odluka je pala da se uzme rižot od divlje patke na posteljici od parmezana i gurmanska pljeskavica. Dok smo kao vino na blagu preporuku konobara, i pod utjecajem jednog od suradnika uzeli Đakovački Crni pinot.

Daklem hrana. Rižot je bio jako dobar, riža je bila finog debelog zrna, prekrasno al-dente skuhana, iako je pretpostaviti da je divlja patka došla iz neke smrznute varijante bila je iznenađujuće fina, ukusna i nije bila samo za uzorak u rižotu. Posteljica od parmezana je svojim specifičnim šmekom za nijansu bila prenapadna te je preuzimala okus samog rižota na sebe. Pljeskavica je bila pečena kao pravi steak. Izvana fino karamelizirana, a iznutra lagano pink. Zamjerka joj ide na laganu suhoću same pljeskavice. Kao da je iz mesa odstranjena sva masnoća ili kao da joj fali mali dio teletine koji bi joj dao tu dodatnu vlažnost. No zato je krumpir iz istu bio onaj klasični tkz. Chips, ručno kabasto rezan krumpir, prvo skuhan pa gurnut u duboku masnoću. Izvana fin hrskav, zlatno žute boje, a iznutra mek sočan. Jednostavno bi poželio naručiti zdjelu istoga, posoliti ga krupnom solju i uživati u njemu.

Užitak nas je s pola litre navedenog crnog pinota došao 180kn.

Jednom davno je Siniša Švec [jedan od plejade markantnih voditelja s polako umirućeg radija 101] negdje izjavio „najžalosnije je jesti sam“. Da, to stoji , ali je isto žalosno kada se ima dobar restoran s dobrom hranom, s dobrom poslugom koji je u nedjelju poslijepodne prazan, a 20 metara od njega je hrpa ljudi koji se vrzmaju po sajmu antikviteta, sjede po kavicama i planiraju kuda otići na ručak.

Restoran Bas ima svojih nedostataka kao što je pristup do njega i nedostatak nekakve reklame, pogotovo kada se uzme u obzir da imaju ogromnu terasu s velikom fluktuacijom ljudi preko nje, a sigurno tek svaki 20-ti možda zna da to nije samo pizzeria već da je tu i punokrvni restoran.

One thought on “Restoran Bas, Zagreb

Odgovori