Mali bar Ana Ugarković

“Mali bar” kod Ane Ugarković

Za pretpostaviti je da tek rijetki nisu čuli za Anu Ugarković, jednu od naših najpoznatijih TV kuharica, autoricu nekoliko kuharica …

Ana Ugarković je u Zagrebu, prije cca tri tjedna,  otvorila svoj restoran “Mali bar” koji se nalazi u dvorištu Vlaške 63 (preko puta ulaza u Importane galeriju). To je dvorište sada postalo zanimljivo gastro odredište  jer je na prvom katu Anin lokal, na drugom “ispostava” pizzerie Karijola, a iznad njih Wine bar Bakalovića.

“Mali bar” je, kako mu samo ime kaže, “fakat” mali, cca šest stolova u dvorani, dva ispred lokala i to je to. Sam lokal se reklamira kao malo nepretenciozno mjesto za lagani “snack” prije izlaska, ili da se u njemu gricne uz čašu vina, što se pak i iščitava kroz uređenje lokala koje je simpatično, ima svoj šarm i toplinu.

No krenimo na bitniji dio priče, priču o hrani kod Ane. Za predjelo je “pala” pašteta od pileće i guščje jetre. Serviranje je lijepo, pašteta se dobije u maloj staklenci koja na sebi ima onaj žičani mehanizam za zatvaranje, uz nju dolazi na kriške narezana varijacija lepinje ili nekog kruščića ispod peke. Sama pašteta je ukusna, punog okusa, fine teksture, nježna, lagana, ali na nepcu ipak malo previše prevladava okus maslaca. Kruh bi bio idealan da je malo zapečen, da ga se gurne u vruću pećnicu na minutu – dvije, da dobije tanku hrskavu koricu i da na stol dođe mlačan pa da iz paštete izvuče još malo, onog u našem “Masterchefu” jako popularnog, “kicka”. Kasnije će se ustanoviti, pri kraju same balade kod Ane dok se čekao desert, da se maslac savršeno ukomponirao u paštetu kada je ista došla na sobnu temperaturu.

Za glavno jelo smo uzeli komadiće tune u umaku od šafrana i raviole s mesom sa žara. Dok je tuna bila fina, osvježavajuća, bez ikakve mane, nažalost ravioli su bilo blago razočaravajući. Naime, meso pečeno na žaru, sitno kosano, začinjeno te kasnije stavljeno u tijesto, koje bi trebalo oblikom biti raviol, više je sličilo istočnjačkoj varijaciji mesa u tijestu. Pomalo razočaravajuće što izgledom, što samom paletom okusa, koje čak nije ni spasio umak koji je bio možda prevoden da bi se zadržao na raviolu kada bi ga “potunkali” u istog. Čini mi se da bi uz isti bolje išao neki umak na bazi jogurta. Salata je pak, s druge strane, svojim sastavom bila osvježavajuća, začinjena za prste polizati,  prava proljetna, friška, a količinom i više nego izdašna.

Na kraju je došlo vrijeme za desert, čokoladnu tortu s maslinovim uljem i roladom od jagoda. Torta je bila fina, zasitna, s finim “aftertasteom” po gorkoj čokoladi,  ali došla je mlaka i bila je dosta, kako bi Englezi rekli, “fluffy”, što meni osobno nije baš sjelo. S druge strane, rolada od jagoda je bila poezija od okusa i kremoznosti i lakoće. Izvana krema od bjelanjaka, unutra lagana krema, i onda jagode, a sve posipano listićima prepečenih badema – kako bi moja baka rekla: “I anđeli bi prste polizali.”

Mali bar Ana Ugarković
Nažalost, fotografirano je mobitelom koji ima srednje žalostan fotić, pa su i fotke srednje žalosne

Uz sve gore navedeno su išle i dvije čaše vina, kućnog otvorenog od Pilato (ako sam dobro upamtio), malvazija i crna kupaža (teran, cabernet sauvignon i merlot – opet po sjećanju). Kada se pod račun podvukla crta, na njemu je pisalo 231 kn, samo gotovina, ne primaju kartice.

E sada, “Mali bar” ima nekoliko problema. Prvo, to je cijena hrane. Kada se ide na neko mjesto zna se što se plaća: ime, lokacija, i tako to. Iluzorno je očekivati da će se u “Malom baru” za 50 kuna moći dobiti pun tanjur “klope”, pola kile kruha, pivica i biti sit tri dana. Ana kuha jako dobro, i ako izuzmemo dva loša trenutka – kruh (lepinja, zapravo) i raviole koji nisu baš bili nešto, ta “spiza” neupitno vrijedi  te novčiće, ali porcija je prekratka za dva-tri zalogaja, jednostavno prekratka. Tuna košta 70 kuna, a dobije se 5 komadića tune za koje sumnjam da bi ih na vagi bilo 10 dag. Jednostavno malo, premalo. I nije tu problem da bi se išlo logikom snižavanja cijene, naprotiv, po mome mišljenju cijena je i više nego korektna za kvalitetu koja se dobiva, već jednostavno – porcija je “prekratka”. Ako uzmemo paštetu kao predjelo, ista je kudikamo izdašnija i zasitnija od glavnog jela – tune ili raviola u ovom slučaju.

Gospođe za stolom do nas naručile su mini hamburgere (2 kom. – 40 kuna) koji su bili doslovno mini. Kada bi se oba spojila sumnjam da bi ih volumenski bilo više od pola poluprosječne krafne u nekoj poluprosječnoj Zagrebačkoj pekari.  Dok opet, čaša kućnog otvorenog vina (prije spominjana malvazija i crna kupaža) košta smiješnih 8 kuna za 1 dcl, a za 8 kuna se u najobičnijem “pajzlu” na gradskoj periferiji ne može dobiti čaša otapala za kamenac kojeg oni gordo nazivaju vino.

Kruh – “Mali bar” je mali restoran kroz kojeg sumnjam da dnevno protrči preko nekoliko tisuća gostiju te je prava šteta da ne rade svoj kruh. Nije neka filozofija, istina – oduzme neko vrijeme u pripremama, ali drugačiji je osjećaj kada dobiješ “domaći” kruh, a da ne pričamo o prodavanju varijanti od različitog brašna: “hint” – kruh kod gastronomada.

No. možda najveći problem je kako doći do rezervacije u “Malom baru”. Frendica i ja smo prošli tjedan prvi put išli u “Mali bar” i odbili su nas unatoč tome što je bio prazan zbog toga što nemamo rezervaciju. Ok, nemaš rezervaciju – nemreš papati, tak’ je kak’ je, no big deal. I što ćeš nego otići par “štengi” više u Karijolu, sjesti na terasu, onako strateški s pogledom na “Mali bar”. U tih sat vremena u “Mali bar” su ušla dva para. Znači, bilo je mjesta i tehnički gledano moglo se sjesti bez rezervacije. Tu dolazi do izražaja nesnalaženje ili neuigranost osoblja, jer kada dođeš pa se čudiš zašto se ne može bez rezervacije, logično bi bilo da pitaš gosta je li tu prvi put i da mu objasniš kako da rezervira i da mu daš tu vizitku s brojem telefona, a ne da ju gost mora moljakati. Druga točka oko rezervacije je bila ona telefonska. Nazoveš, pitaš za termin i dobiješ prvi “slobodni”. Pitaš ima li još koji termin prije tog kojeg si dobio, pa ti osoba s druge strane doslovno kaže: “Eto, maloprije je jedna gospođa otkazala rezervaciju, ali sumnjam da bi vam taj termin odgovarao.” Otkada osoblje restorana zna koji termin meni kao gostu odgovara?!

Čudno je i to da je Ana uz svu pompu u tiskovinama i najavama napravila jedan zanimljiv propust. Naime, nema mrežne ni “Facebook” stranice (u međuvremenu je “Mali bar” dobio svoju Facebook stranicu te istu redovito ažuriraju – Mali bar na Facebooku) i općenito je teško doći do bilo kakve informacije o “Malom baru”. Na ulazu u haustor samo stoji ploča “Mali bar – caffe restaurant” bez broja telefona, bez naznačenog radnog vremena te bilo kakve druge informacije. U današnje vrijeme, kada se prvo informacije traže na “Googleu”, a ne na broju 988 (iako ni na 988 ne bi dobili broj telefona od “Malog bara” jer se na toj adresi krije firma iza koje je “Mali bar”) to je blago rečeno veliki propust.

Rezervaciju možete obaviti na tel. broju: 01/553-1014, radno vrijeme je od ponedjeljka do subote (nedjeljom zatvoreno), od 13 do 24 h, plaćanje samo s gotovinom, kartice ne primaju.

6 thoughts on ““Mali bar” kod Ane Ugarković

  1. evo jedan komentar za seljaka kao ti koji misli da se razumije u hranu: kao prvo mali bar nije restoran nego tapas bar ako znaš uopće što to znači.. kao drugo kad ste ti i frendica došli bilo je sve prazno ali je bila stvar u tome da se za tzv. rucak kojeg nema tj.nepostoji (jer je to tapas bar )pojelo sve pa se trebalo pripremiti za tzv. veceru i za ljude koji su pristojno nazvali i pitali za rezervaciju,kao treće umak za raviole ne treba biti gust jer da ista znas o istocnjackoj hrani i hrani opcenito nebi ovakve gluposti pisao tako da pls. malo se obrazuj pa piši. iako, bez uvrede meni se po tvojoj polupismenosti čini da ćeš svoj apetit najbolje zadovoljiti u macole! pozdrav ;))

    1. Postovani, dozvolite da polupismeni seljak ima svoje misljenje o lokalu i hrani kao takvoj bez obzira na svoje obrazovanje i da moze ponesto zakljuciti na osnovu onoga sto vidi. s stovanjem seljo beljo

    2. Kaj se sekiraš, drugi put buš bolje spremil te raviole. Nije te valjda Anka oprala zbog toga. Napiši dole par komentara pod drugim imenom kak si oduševljen klopom i kak ovaj komentator nema pojma i sl.

  2. malimeši je bio neugodno bezobrazan, što dokazuje njegovu neodgojenost. a “nebi” govori i o njegovoj (ne)pismenosti.
    da, mali bar se brani time da je “tapas bar”. no, jako dobro znam što je tapas bar i u njemu NISU ovakve cijene kakve su oni nabili.
    nesposobnost i bahatost osoblja (kojoj sam i sama bila svjedok) ne može opravdati ništa.
    uglavnom, odeš odande gladan, neugodno razočaran i praznog novčanika – to je bilo moje iskustvo!
    i zato me tamo više neće vidjeti.
    a ovce koje se daju strizati više puta (kao ovaj seljačina malimeši) samo nek ostavljaju tamo lovu.

  3. Nisam još bila u tom malom baru.Kad su ljudi bahati mladi obično su tek nesigurni.Dozvolite da se uigraju.Nikom nije u interesu da mu posao ne krene i da bude neljubazan bar profesionalno.Kad negdje idem prvi put sa malo love onda samo pijem piće i nešto isprobam.Kad imam više love kupim cijeli bar.Nije dobro kritizirati u Hrvatskoj.Svi se borimo za kruh svakdašnji.Tko voli nek izvoli.Ljudi kakvi jesu takva će im biti klijentela.Slično privlači slično.Sretno!Što se tiče Ane mislim da ona ne može mnogo pogriješiti.Čak i da pogriješi ja bih to progutala ili progutao.

  4. Poštovana gospođo Ugarković,

    s užitkom pratim Vaše emisije, osobito Vaš trud da promovirate sezonsku i izvornu kuhinju. Živim u Osijeku, ali kad dođem u Zagrebu sigurno ću navratiti na Vaše kulinarsko umijeće.

    Već duže vrijeme me smeta način na koji se “štite” naši izvorni proizvodi pa vam prilažem svoj članak o kulinu, da, nije zabuna, radi se kulinu.

    Molim Vas, pročitajte u nastavku istinu o najstarijem brandu u EU i proslijedite ga g. Reneu Bakaloviću. Kako se on diči svojim bosanskim korijenima, tako se i ja dičim.
    Možda vas dvoje možete nešto učiniti za spas ovog branda, jer tzv. “slavonski kulen” ne postoji, u slavoniji je KULIN (množina: kulinje)

    Želim Vam poslovni i privatni uspjeh.

    Gledateljica Vaših emisija
    Mobitel: 098 252 252

    KULIN (ili čije je pravo starije?)

    Kad su u XV. stoljeću Turci nadirali u Bosnu, bosanski katolici su bježali prema Savi. Oni s područja Banja Luke i okolice išli prema Slavoniji, a oni od Olova i okolice prema Srijemu.

    U to vrijeme su na Savi granicu držali Madžari. Kako su bujice prognanika nadirale, graničari su govorili „Opet ovi!“ što izgovoreno na madžarskom i napisano fonetski glasi približno „šok oz“ ili „šok az“. Otuda, navodno, dolazi naziv Šokci.

    Koliko je ova priča utemeljena teško je reći, ali „Šokac“ nije geografski ili nacionalni nego kulturološki pojam. Šokci nastavaju Slavoniju, Baranju, dio Srijema i Bačke, oduvijek su ikavci i do danas su u govoru sačuvali neke arhaične pojmove iz prastare postojbine, pa tako i naglasak i tvorbu množine. U srcu Šokadije, u Cvelferiji (Bošnjaci, Babina Greda…) kažu kulin i kulinje. Balašević, čija majke je Šokica pjeva „ne dirajte mi bagrenje“ itd.

    Još pred više od stotinjak godina izrada kulinja je bila ritualna procedura. Kad bi svinju objesili na vješala i rasporili, dolazio je „majstor za kulinje“, donosio svoj posebni nož i rezao male komadiće mesa koji su „rasuti“ po utrobi i zatim ih ručno sitnio. Od jedne svinje se radio jedan kulin i poneka kulinova seka. Kulin se sušio na hladnom dimu bukovine i čuvao za posebne prigode: zaruke, žetvu, berbu i sl. Taj dragocjeni proizvod Šokci su zbog „Kulina bana i dobrijeh dana“, nazvali kulin.

    Kako je Kulin ban vladao Bosnom od 1180. do 1204. ne treba puno matematike, kako bi se izračunala starost naziva. Koliko država/tvrtki se može danas pohvaliti proizvodom koji „vuče“ ime iz XII. stoljeća? I koliko država/tvrtki bi jednostavno prekrstili/zanemarili takav brand? Sjetimo se samo spora Sachera i Demela oko naziva torte.

    A otkud onda naziv „kulen“?

    Kad je nakon 1918. otpočela jugoslavizacija Hrvatske, najprije su prekrštavani toponimi, a onda i još ponešto. Pa je tako Banska Kosa u Baranji postala Banovo Brdo (stari Baranjci još uvijek kažu Banska kosa), Brijuni su postali Brioni, pa i je i kulin nakon više od stotinu godina postao kulen. Ekavica je posebno bila izražena u Baranji, koja je godinama bila pod izravnim upravnim utjecajem Beograda pa danas u Baranji još jedino Madžari poštuju stari naziv.

    Kad je zaštita imena kulina bila u tijeku, nazivala sam ministarstvo, baranjske proizvođače, medije, Konzum itd., ali uglavnom bi me otepli „jer postoje stručnjaci koji rade na zaštiti i što se ja petljam, osim toga može i jedan i drugi naziv.“ Može, samo ne na istom podneblju. Kulen nije hrvatski proizvod, kulen prave u Sloveniji i Srbiji. U Hrvatskoj pravimo kulin i to već jako, jako dugo.

    Slučajno sam bila u Zagrebu kad je na Trgu Bana Jelačića bio sajam izvornih proizvoda OPG-a. Na jednom štandu probam komadić izvanrednog kulina i pohvalim ga. Mlada vlasnica štanda se ozari od radosti i kaže: – Vi znate da se kaže kulin? I mi tako kažemo u Cvelferiji…

    Iza nje veliki naziv njezine tvrtke „Kulen“. Pitam zašto tvrtka nije „Kulin“, ona kaže, kad je prijavljivala tvrtku, nisu joj dali da uzme izvorni naziv, rekli su da je ispravno „Kulen“. Što reći?

    Uzalud nam trud svirači. Brišemo tradiciju i povijest velikom brzinom.

    Lydia Scheuermann Hodak

    Objavljeno u Večernjem listu, 4. ožujka 2016.

Odgovori