Dostava naša svagdašnja!

Glad ne pita. Svakodnevna borba s glađu počinje oko onih famoznih pola jedanaest. Tada se polako iz ladica vade letci svakojakih “cateringa” i pažljivo proučavaju. Naravno, svi iluzorno iščekujemo da ćemo u roku odmah dobiti ono što smo naručili, te da će naravno to nešto u vrijednosti od 30 kuna biti mirišljavo i fino kao da nam je to baka spremala. Yeah right :o) – rekao bi glavni negativac u nekom lošem filmu „C“ produkcije…

Prije svega trebamo se spustiti na tvrdu zemljicu i realno sagledati ono što radimo.

Za početak, od koga naručujemo hranu? Ima li letak istaknut naziv restorana (ok, picerije, kantine ili nečeg sličnog) ili je na njemu samo telefonski broj? Koliko vas naručuje hranu od nekuda za što nismo vidjeli niti znamo da kao takvo egzistira u nekom realnom obliku kuhinje, a kamoli ugostiteljskog objekta? Jeste li ikada “proguglali” fiksni broj ili mobitel, ako je naveden, pa ste onak’ u imeniku vidjeli da piše Pero Perić „Auto praona – Oaza“? Khmmm?! U gradu većina restorana ima neki oblik dostave, a među njima naravno ima i lovaca u mutnom. Oku ugodan letak ili mrežnu stranicu nije problem oblikovati, bome još ga je manji problem pobacati po “kaslićima” ili brisačima, kao ni biti ingeniozni lovac u mutnom i poslovati s dva imaginarna restorana. Koliko puta ste se opekli na dostavi iz nekog neidentificiranog restača, pa bacili taj letak u smeće? Nakon dva dana nazivate “catering” iz drugog neidentificiranog restača, kad eto na vratima isti dostavljač s istom kvalitetom hrane kao iz onog prekriženog? Malo logike nikome ne šteti, ako na letku nema „firme“ onda je pitanje gdje se sprema hrana, jer možda ujutro pečemo pizze, a popodne mijenjamo ulje u autobusima „braće Krstić“.

Vrijeme naručivanja je isto bitno: oko pauze za ručak restorani će davati prednost stalnim i velikim kupcima, kao i onima koji su se pretplatili za dostavu. Vi, kao mali naručitelj, na kraju ste hranidbenog lanca i iluzorno je iščekivati da ćete svoju picu dobiti u roku od dvadeset minuta. Računajte logički –  koliko ljudi je zvalo i naručivalo picu u otprilike isto vrijeme kao i vi, koliko ih je bliže restoranu od vas, te kako si slažu prioritete prema narudžbama? Naravno, može se dogoditi ako, eto, dostavljač ima neku dostavu u vašem smjeru pa mu je usput, ali to je otprilike jednako moguće kao da onaj “lik” iz Tanzanije zbilja ima 20 milijuna dolara koje treba oprati i eto baš je vas tj., vašu e-poštu upisao da mu pomognete. Često gledam u uredu kako tajnice unezvijereno pogledavaju prema satu i čekaju svoj gablec i kao molitvu ponavljaju „rekli su da buju odmah došli!“…

Treći momentum je opća kultura i neke osnovne smjernice na koje je potrebno paziti. Prvo: što očekujete da će te dobiti ako se u 23:55 sjetite da bi vam sjela pica? Kako se vi osjećate kad vam nadređeni u 15:55 na stol baci pet predmeta koje treba hitno riješiti? Bez obzira što je deklarirano radno vrijeme, što je ugostiteljstvo uslužna djelatnosti sjetite se da su i  s druge strane žice ljudi. Prije nego što okrenete broj telefona, budite “na čisto” što ćete naručiti. Na letku je hrana obično detaljno opisana, te ga prvo dobro proučite. Isto tako, nemojte se upuštati u dileme sa samim sobom prilikom naručivanja jer se sugovorniku s druge strane ne sluša vaše filozofiranje je li bolji karfiolček ili brokulica. Malo kulture nije na odmet, kao ni ono „molim – hvala“, pokoja topla riječ, bez arogancije i bahatluka.

Eh da! :o) Ostavite jasnu i točnu adresu. Ako radite u nekom poslovnom neboderu (“ala” Zagrepčanka) i prezivate se Horvat, kolika je mogućnost da ste jedini s tim prezimenom?? Em ćete vi ispaliti na živce, a bome i još onih, tko zna koliko, gladnih usta čija se hrana hladi u dostavljačevom vozilu dok ovaj jadan “bari” recepcionarku, i dok vas navodno traže tko ste i iz kojeg ste ureda.

Odgovori